Ekonomska kriza i ratovi kultura

Minulu je godinu u svijetu obilježilo mnogo presedana, no i u Hrvatskoj godina je prošla u znaku dinamičnih događaja Na unutarpolitičkom planu godina je započela sukobom koji predstavlja novum u hrvatskoj politici. Naime, osim razlika u odnosu prema Drugom svjetskom ratu, odnosu prema komunističkoj prošlosti i odnosu prema Domovinskom ratu, uz socioekonomske i vanjskopolitičke razlike (odnos prema Srbiji, odnos prema BiH, odnos prema zapadnim saveznicima), kao nova kategorija distinkcije političkih opcija u Hrvatskoj pojavila su se i bioetička pitanja. Naime, uvođenje zdravstvenog odgoja, prije svega sadržaj četvrtog modula koji pokriva pitanja ljudske spolnosti, naišao je na žestok otpor udruga civilnog društva kršćanskog predznaka, kao i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Njihov otpor nije mobilizirao samo vladu, odnosno resorno ministarstvo, nego i udruge civilnog društva sekularističkog predznaka. Posljedično je došlo i do svrstavanja oporbenog HDZ-a i partnera na stranu kritičara programa zdravstvenog odgoja, kao i do suradnje vladine većine i udruga koje ga podupiru. Time se stranačko natjecanje između vladine većine i glavne oporbene stranke sa socioekonomskih pitanja preselilo na razinu bioetičke politike, koja može imati dalekosežne posljedice za hrvatsko društvo. Zbog neuredne procedure uvođenja i manjkave javne rasprave, Ustavni sud u svibnju je ukinuo kurikulum zdravstvenog odgoja, a novi prijedlog ministarstva sadrži promjene na tragu kritičara četvrtog modula. Pa ipak, udruge koje se protive uvođenju programa zdravstvenog odgoja, najavile su nove protestne akcije, uključivši i bojkot nastave. Bioetički sukobi su se novim intenzitetom nastavili u ljeto i na jesen.

U godini referenduma značajno je povećana uloga Ustavnoga suda

U travnju su održani prvi izbori za hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu. Raspisivanje tih izbora popratila je stranačka i medijska rasprava o tome treba li održavanje ovih izbora spojiti sa svibanjskim županijskim i lokalnim izborima kako bi se postigle uštede. Ta debata dovela je do osporavanja samog provođenja izbora kao čina navodnog rasipanja novaca na domaće političare koji priželjkuju dobre devizne plaće. Ponovno se pokazalo na koliko površan i prizeman način se u našoj javnosti pristupa demokratskim procesima jer je bulevarsko novinarstvo u prvi plan postavilo zastupničke naknade, a ne značenje izbora i ulogu Europskoga parlamenta. Rezultat ovakvog ozračja bila je izrazito niska izlaznost (20,74 posto) koja je dodatno potvrdila već dugo vremena prisutnu biračku apatiju. Na ovim je izborima tijesnu pobjedu odnijela zajednička lista HDZ-a, HSP-a Ante Starčevića i Bloka „Umirovljenici zajedno“, a Kukuriku koalicija nastupila je razjedinjeno (zbog sukoba premijera Milanovića i IDS-a Jakovčić je na izbore izašao sa samostalnom listom).

Svibanjski izbori za županijsku, gradsku i općinsku izvršnu i predstavničku razinu vlasti nastavili su okupljanje stranaka oko dvaju izbornih blokova, no nisu donijeli neki poseban obrat ni novosti na stranačkoj sceni, nego su razotkrili kadrovsko siromaštvo dviju glavnih stranaka. Može se reći da je HDZ s partnerima prošao nešto bolje, no da je SDP s partnerima opet postigao bolje rezultate u velikim gradovima. HNS je ojačao na tim izborima, a primjetan je i opravak HSS-a. IDS je potvrdio dominaciju u Istri, usprkos Milanovićevoj potpori županskoj kandidaturi Damira Kajina. Izbori u Zagrebu značili su veliki povratak Milana Bandića, ali i definitivni poraz SDP-a. Nakon što je Željko Kerum predao izbore, u završnici je s minimalnom razlikom novi SDP-ov splitski kadar Ivo Baldasar pobijedio HDZ-ova Vjekoslava Ivaniševića. U Vukovaru je, usprkos snažnoj mobilizaciji protiv SDP-ove vlasti zbog uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu na Dunavu, Željko Sabo uspio zadržati vlast i pobijediti mladog Ivana Penavu.

Nakon što je Radimir Čačić otišao na odsluženje zatvorske kazne u Valturu pokraj Pule, ulogu dominantnog i najagilnijeg ministra u vladi preuzima Slavko Linić koji počinje naglasak stavljati isključivo na jačanje prihodne strane proračuna. Tako inicira uvođenja sustava fiskalnih blagajni, što nailazi na jak otpor dijela ugostitelja, no naposljetku biva implementiran. Linić također nekoliko puta u javnost pušta probne balone oko uvođenja poreza na nekretnine. Istovremeno se do kraja lipnja užurbano provodi legalizacija bespravno sagrađenih građevinskih objekata. Također, nastavlja se suđenje bivšem premijeru Sanaderu, ali i sukob Hrvatske i Mađarske oko odnosa INA-e i MOL-a. Ponovno se intenziviraju rad USKOK-a i DORH-a, slijede nova uhićenja u Hrvatskim autocestama i Hrvatskoj gospodarskoj komori, a sve kulminira privođenjem dugogodišnjeg šefa HGK Nadana Vidoševića.

Ulazak u punopravno članstvo u Europskoj Uniji pokazao se kao događaj koji je Hrvatska propustila bolje iskoristiti. Članstvo nije iskorišteno za poboljšanje imidža naše zemlje kao ulagačke destinacije, dok je turistička sezona bila lagano ispod očekivanja. Iako članstvo sugerira stabilnost i perspektivnost, nakon njega je kreditni rejting smanjen na razinu ispod investicijske (takozvano smeće). Nakon čak dvije godine, objava rezultata popisa stanovništva razotkrila je poraznu demografsku sliku – milijun Hrvata ne radi i ne traži posao, a više od milijun građana starijih od 15 godina ima završeno samo osam razreda osnovne škole ili manje. Zbog nezaposlenosti sve više raste odlazak na rad u prekomorske zemlje, posebice Kanadu, a ovu godinu obilježio je i porast razbojstava, nasilnih ubojstava i posvemašnjega kriminala. Također, zamjetan je reformski zamor vlade.

Općenito, nakon ulaska u EU, u hrvatskom stranačkom sustavu, ali i u cijelom društvu, nestao je konsenzus koji se bio izgradio za vrijeme pristupnih pregovora. Ovo je omogućilo otvaranje nekih starih tema i unošenje novih u prostor stranačkog natjecanja. Iz kolopleta tih prijepora, tri su se slučaja istaknula kao presudna za ukupnu političku i društvenu atmosferu tijekom većeg dijela ove godine. Riječ je o provođenju europskog uhidbenog naloga, uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru i referendumu o ustavnoj definiciji braka.

Tri dana prije ulaska, vlada mijenja niz odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji sa zemljama članicama EU, od kojih se ističu dvije promjene – zastara od fakultativnog postaje obligatorni razlog za neizručenje nekoj od članica Unije, a vremenski okvir primjene se pomiče se na razdoblje nakon 2002, odnosno donošenja instituta europskog uhidbenog naloga. Ovakva jednostrana promjena već dogovorenih propisa izazvala je žestoku reakciju europske povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, budući da je ocijenjena kao kršenje zajedničke pravne stečevine. Nakon pritisaka iz Bruxellesa, vlada u listopadu naposljetku briše odredbu od ograničenju primjene na razdoblje nakon 2002., no stupanje te promjene na snagu odgađa na 1. siječnja 2014. Također, druge izmjene zakona nisu uklonjene. Ne samo oporbene stranke, već i velik dio medija i javnosti izmjene odredbi o primjeni europskog uhidbenog naloga ocijenio je nepotrebnim sukobom s Europom koji je naštetio ugledu zemlje. Nadalje, vlada je isprva argumentirala da je vremensko ograničenje uvela kako bi štitila branitelje od eventualnih tužbi za ratne zločine po univerzalnoj jurisdikciji u nekoj od zemalja članica, no kasnije je tvrdila kako jednostavno inzistira na jednakoj primjeni uhidbenog naloga u novim i starim članicama EU. Međutim, u medijima je zakon ubrzo stekao naziv lex Perković, koji je donesen kako bi se spriječilo izručenje ovog i drugih bivših agenata jugoslavenskih tajnih službi Njemačkoj koja je za njima raspisala uhidbene naloge poradi umiješanosti u ubojstva emigranata. Ovaj slučaj ponovno je otvorio raspravu o naravi socijalističkog jugoslavenskog režima, ali i o kadrovskom kontinuitetu koji je nastao preuzimanjem postojećeg obavještajnog i policijskog osoblja pri stvaranju hrvatske države. Drugim riječima, ponovno je aktualizirano pitanje provođenja lustracije i drugih oblika suočavanja s totalitarnom komunističkom prošlošću.

Popis stanovništva je, osim loših obrazovnih i demografskih pokazatelja, također utvrdio kako na području grada Vukovara živi preko trideset posto pripadnika srpske nacionalne manjine, čime su ispunjeni zakonski preduvjeti za uvođenje natpisa na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Stoga je ministar Bauk brzo inicirao uvođenje dvojezičnih natpisa na državnim institucijama u tom gradu, dok je već i sama najava postavljanja dvojezičnih ploča potaknula dio vukovarskih branitelja, pod vodstvom Tomislava Josića, da se okupe u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i pokušaju spriječiti provođenje zakonski normirane dvojezičnosti. Istovremeno, HDZ je sugerirao odgodu primjene (moratorij), pozivajući se na članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji propisuje da se odredbe to zakona trebaju tumačiti i primjenjivati na način koji će pridonositi dijalogu i toleranciji. Već prve postavljene ploče članovi Stožera su uklonili, a i nakon svakog novo postavljanja dvojezičnih natpisa ploče su uništene, pri čemu je dolazilo i do sukoba s policijom. Eskalacija sukoba Stožera i vlade imala je za posljedicu uništavanje ćirilićnih ploča i u mnogim drugim gradovima, uključivši i one u kojima nije bilo ratnih zbivanja (npr. Varaždin). Na ustrajnost vlade u postavljanju novih ploča, Stožer je odgovorio skupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se prag za zakonsku obvezu uvođenja dvojezičnost s 30 povisio na 50 posto stanovnika u jedinici lokalne samouprave. HDZ je isprva podupro ovu inicijativu, ali se kasnije od nje distancirao, uvidjevši da bi ona mogla derogirati razinu manjinskih prava koju su upravo vlade pod vodstvom ove stranke bile postigle. Vladina većina najavila je da će spriječiti održavanje takvoga referenduma, a mnoge udruge civilnog društva koje se bave ljudskim i manjinskim pravima referendumsku inicijativu ocijenile su kao na udar na građanska i manjinska prava. U trenutku sastavljanja ovoga teksta još nije bilo poznato kako će reagirati Ustavni sud te hoće li ili neće biti omogućeno provođenje ovog referenduma. Referendum o ćirilici ponovno je otvorio pitanje ratnih trauma i procesuiranja ratnih zločina, ali i izgradnje istinskog suživota u Podunavlju.

Za razliku od referenduma o dvojezičnosti, referendum o definiciji braka održan je te je inicijativa koja ga je pokrenula na njemu i pobijedila. Naime, iz niza nevladinih udruga koje su se pokrenule protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, razvila se inicijativa U ime obitelji pod vodstvom Željke Markić. Posredni cilj inicijative je bio ustavno definirati brak kao zajednicu muškarca i žene kako bi se zakonodavca spriječilo u mijenjanju Obiteljskog zakona na način koji bio omogućio sklapanje braka i istospolnim parovima. Na referendumsku inicijativu vladina većina, gotovo svi mediji i brojne udruge civilnog društva sekularističkog predznaka reagirale su snažnom kampanjom protiv takve ustavne definicije braka, nazvavši je diskriminacijom. Referendumska kampanja bila je obilježena nizom teških optužbi na račun udruge U ime obitelji i rijetko viđenom pristranošću u medijskom izvještavanju na štetu laicističke udruge. Ustavni sud je referendumsko pitanje ocijenio ustavno dopuštenim, no također je i zaključio da unošenje takve definicije u Ustav ne može spriječiti daljnje zakonsko normiranje istospolnih zajednica. Drugim riječima, iako je Inicijativa postigla dvotrećinsku pobjedu na referendumu, nije uspjela time najavljeni Zakon o životnom partnerstvu učiniti neustavnim, što je donekle relativiziralo pobjedu. No, Inicijativa je nastavila kampanju i protiv tog Zakona, odnosno njegovih odredbi o mogućnostima ostvarenja skrbništva nad djecom jednog od partnera u životnom partnerstvu, što je ocijenjeno izrazito sličnim institutu posvajanja. Općenito, otvaranje bioetičkih tema stvorilo je novo polje stranačkih i društvenih prijepora te je u političku arenu ubacilo pitanja o naravi obitelji, pravima djece i prirodi roditeljstva, kao i o napetosti između prava, obveza, jednakosti, različitosti i slobode.

Zaključno se može reći da su godinu obilježili izostanak reformskog potencijala od kada više nema pritiska Europske komisije, perpetuiranje strukturnih problema hrvatskog društva (korupcija, nepotizam, vulgarna politička komunikacija, nemušto vođena vanjska politika), bioetički prijepori koji djelomično maskiraju nesposobnost vlade da transformira gospodarstvo i nespremnost oporbe da ponudi jasnu alternativu, no djelomično i ukazuje da se naša zemlja približava obrascima natjecanja u drugim zemljama Europske Unije u kojima sve više prevladavaju postmaterijalistička, bioetička pitanja i prijepori. Ustavni sud je iz bioetičkih prijepora, takozvanih „ratova kultura“ izašao kao pravi pobjednik, budući da se prometnuo u puno snažnijeg aktera političkog sustava negoli je to do sada bio slučaj.